Doluš je napušteno naselje na Hrvatskoj obali Kupe, u Gorskom kotaru. Upravno pripada području općine Brod Moravice.
Koordinate
45°30’2.31″S
14°54’51.45″I
Nadmorska visina
230 m
DEMOGRAFIJA – pregled broja stanovnika po godinama | |||||||||||||||
1857 | 1869 | 1880 | 1890 | 1900 | 1910 | 1921 | 1931 | 1948 | 1953 | 1961 | 1971 | 1981 | 1991 | 2001 | 2011 |
57 | 49 | 41 | 41 | 37 | 32 | 32 | 26 | 24 | 27 | 24 | 13 | 11 | 4 | 0 | 2 |
Povijest Gorskog kotara nudi brojne zanimljive priče, a jedna je od njih vezana i uz ”reštante” (zatvorenike) koji su početkom 19. stoljeća u mjestašcu Doluš, sudjelovali u neuspješnoj gradnji riječnog kanala kojim su iz smjera Karlovca prema Brodu na Kupi, i obrnuto, trebali ploviti manji trgovački brodovi. Na taj neuspješni pokušaj kanaliziranja Kupe od Karlovca do Broda na Kupi utrošeno je pola milijuna tadašnjih forinti, što je bio vrlo velik novac. Ostaci nekadašnjeg kanala dobro su vidljivi u Dolušu. Taj bi kanal danas mogao biti vrednovan kao svojevrsni spomenik kulture.
Marija Terezija bila je naime, pobornica tada popularne ideje povezivanja europskih gradova kanalima većih rijeka. Njene su namjere svoj odraz našle i u Hrvatskoj, ponajviše zahvaljujući zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu koji je 1794. godine bio među inicijatorima osnivanja Kraljevskog ugarskog povlaštenog kanalskog i brodarskog društva, kojemu je zadaća trebala biti izgradnja plovnih vodenih puteva koji bi olakšali trgovački put u unutrašnjosti Hrvatske i Ugarske te povezali kontinent s jadranskim lukama. Društvo je uskoro profunkcioniralo i 1801. godine izgradilo je kanal Tisa – Dunav. Ponukani uspjehom izgradnje tog kanala krenuli su realizirati i ideju stvaranja plovnog puta Kupom od Siska i Karlovca do Broda na Kupi odakle bi se teret cestom prebacivao prema Rijeci i Bakru. Godine 1801. počeli su radovi na gornjem toku Kupe, točnije kod sela Doluš. Radovi kod Doluša bili su nužni zbog toga što se kraj Doluša nalazi oveći prirodni slap kojeg lađe ne bi mogle savladati pa je nužna bila regulacija riječnog prometa, odnosno izgradnja umjetnog otoka uz samu obalu, sve do slapa. Nekoliko metara široki kanal smješten između obale i otoka omogućavao bi da lađe zaobilaze slap. Naravno, pri uzvodnom prometu te bi lađe morali vući ljudi, konji ili volovi, a nizvodni promet mogao se odvijati bez ikakvih poteškoća. Umjetni otok bio je dužine 100 metara, širok i visok oko 3 metra, uz njega je načinjen i kanal te cestica koja se trebala koristiti za vuču lađa. Sve je građeno od klesanog kamena, a najzanimljvije je da su u izgradnji sudjelovali zatvorenici iz Bačke, među kojma je bilo i Bunjevaca. Nije poznato tko su oni točno bili, ni zbog čega su bili kažnjeni, ali je sigurno da ih je Habsburška monarhija poslala na robiju. Moguće je da su to bili kriminalci ili sitni lopovi, a neki smatraju da je bila riječ o mladićima koji su odbijali služiti vojsku i boriti se protiv Napoleona. “Reštanti” su bili smješteni u velikoj nastambi izgrađenoj na pola puta između sela Planica i Doluš. Lokalitet gdje se ta građevina nalazila i danas nosi naziv “reštanti”, što u narječju znači “zatvorenici”. Pretpostavlja se da ih je bilo nekoliko stotina, a te 1801. i 1802. godine živjeli su i radili u nemogućim uvjetima pa je jednom čak reagirao i sam biskup Vrhovac. Koliko im je bilo teško svjedoči i činjenica da se uz nastambu nalazilo i malo groblje gdje su pokapali one koji bi umrli zbog iscrpljenosti i bolesti. Bijeg je bio nemoguć, ne samo zbog stražara, već i zbog toga što se nasuprot njihove nastambe nalazila Kupa, a iza njih gusta šuma i visoke planine. Raditi su morali i domaći ljudi kojima je obaveza prema tadašnjim vlastima bila besplatno godišnje odrađivati tridesetak dana rada.
No, 1802. godine vidjelo se da je zadatak izgradnje kanala kod Doluša preskup i pretežak, te da se radovi odvijaju vrlo sporo. Dodatni je problem bio što je na niz lokacija trebalo izvesti i podvodno miniranje što je tada bilo ne samo vrlo skupo, već i tehnički iznimno zahtjevno. U želji da vidi zbog čega radovi teku tako sporo, biskup Vrhovac u Doluš šalje podmaršala Filipa Vukasovića, poznatog graditelja cesta. Vukasović detaljno obilazi teren i po povratku u Zagreb obavještava Vrhovca kako je cijela ideja nerealna, ne samo zbog teškog terena za rad i nemogućnosti podvodnog miniranja, već i stoga što uz veliki dio Kupe tada nije bilo planirano izgrađivanje puteva koji bi služili za vuču trgovačkih lađa. Vrhovac daje nalog za obustavu radova i na savjet Vukasovića okrenuo se izgradnji prometnice od Karlovca do Rijeke. Tako je, u stvari, nastala Lujzijana koja se počela graditi već 1803. godine. (Izvor: Marinko Krmpotić, Novi list, kolovoz, 2007. )